Američki rat za neovisnost

Američki rat za neovisnost (1775–83), oružani sukob trinaest britanskih kolonija u Sjevernoj Americi za političku i ekonomsku ravnopravnost s njihovom metropolom Velikom Britanijom. Britanske kolonije postigle su do polovice XVIII. st. samoupravu, a poodmakao je i proces stvaranja sjevernoameričke nacije. Uzroci rata leže u samovoljnom oporezivanju kolonista koji su se oduprli centralističkoj i merkantilističkoj politici britanske vlasti. Izbijanju rata kao povod poslužila su britanska nasilja u koloniji Massachusettsu 1773. Iduće godine predstavnici trinaest kolonija sastali su se u Philadelphiji na prvome Kontinentalnom kongresu i odlučili suprotstaviti se represiji. Prvi vojni okršaji massachusettske dobrovoljačke milicije s Britancima zbili su se u travnju 1775. Drugi Kontinentalni kongres u Philadelphiji (sastao se 10. V.) preuzeo je ulogu revolucionarne vlade i imenovao G. Washingtona vrhovnim vojnim zapovjednikom. Kolonisti su proglašeni pobunjenicima, a britanski kralj Đuro III. poslao je na njih redovnu vojsku i 20 000 njemačkih plaćenika. Ratne operacije vođene su s promjenljivom srećom, a Kontinentalni kongres 4. VII. 1776. usvojio je Deklaraciju o neovisnosti na temelju koje su se Sjedinjene Američke Države proglasile slobodnima i neovisnima o Velikoj Britaniji. Porazom i predajom britanskoga generala Johna Burgoynea kod Saratoge 17. X. 1777. nastao je preokret u ratu, a na strani kolonista ušle su u rat Francuska (1778), Španjolska (1779) i Nizozemska (1780). Britanske snage kapitulirale su u bitki kraj Yorktowna 19. X. 1781. Mirom sklopljenim u Parizu 3. IX. 1783. priznata je neovisnost Sjedinjenih Američkih Država na području od Atlantske obale do Mississippija i od Velikih jezera do Floride.